Kroz čitavu svoju prošlost, Lumbarda je bila prostor preklapanja različitih naroda i kultura. Sudeći po dosadašnjim spoznajama, prvi su joj stanovnici bili Iliri, koji su otokom vladali tijekom brončanog i željeznog doba. Njihova materijalna ostavština ogleda se u nizu grobnih i strateških kamenih gomila, koncentriranih mahom na zapadnim predjelima Lumbarde.
Prodorom grčkih interesa u Jadran, otok je izašao iz povijesne anonimnosti i postao poznat kao Korkyra Melaina (crna). Grcima je ovo područje očito bilo od velike važnosti, jer su na Crnoj Korkiri podigli čak dvije svoje naseobine. Ona mlađa, utemeljena je početkom 3. stoljeća, u Lumbardi. O tom povijesnom događaju svjedoči najpoznatiji i najznačajniji antički kameni natpis do sada pronađen na tlu Republike Hrvatske. Riječ je o Lumbardskoj psefizmi koju čuva Arheološki muzej u Zagrebu. Ovim dekretom utanačene su pojedinosti oko osnivanja kolonije. Iz teksta se, između ostalog, doznaje da su lumbardsku naseobinu utemeljili Grci s otoka Isse, današnjeg Visa, na osnovi prethodnog ugovora s predstavnicima lokalnih Ilira, Pilom i njegovim sinom Dazom. Lumbardska psefizma pronađena je na vrhu brežuljka Koludrt, gdje je vjerojatno nekoć stajao isejski grad. Nešto južnije, na predjelu Sutivan, nalazila se nekropola kolonije iz koje potječu grčke vaze, pohranjene u Gradskom muzeju Korčule.
Grčka kolonizacija označila je početak kraja ilirske ere na Korčuli, ali stvarnu im je propast donio tek pohod rimskog cara Oktavijana, 35. godine prije Krista. Uskoro po tom dramatičnom događaju, na otok su stigle prve rimske obitelji. Jednoj od njih pripadala je prostrana vila iz 1. stoljeća, smještena na predjelu Knežine, u lumbardskom Velom poju. Osim samim gabaritima, ovaj se objekt ističe i jedinstvenim načinom gradnje od malih piramidalnih blokova položenih u kosu mrežu. Riječ je o tehnici opus reticulatum, tipičnoj za uže područje rimske Italije, pa u tom smislu lumbardska vila predstavlja izolirani slučaj na istočnoj obali Jadrana.
Značajni rimski ostaci nalaze se i na predjelima Koludrt i Sutivan. Na potonjem je otkriven termalni sklop nekog manjeg naselja s pripadajućom nekropolom. Osim toga, u lumbardskom su akvatoriju uočeni tragovi rimskih kamenoloma i to na otočićima Sutvari, Vrniku i Kamenjaku.
Kasna antika na ovom se području odražava uglavnom kroz nalaze vezane uz rano doba kršćanstva. Među njima, najbolje je sačuvana crkvica sv. Barbare na otoku Sutvari,datirana u 6. stoljeće.
Izostanak ranosrednjovjekovnih nalaza svjedoči u prilog pretpostavci da je, po suton antike, Lumbarda posve opustjela. Njezino se ime prvi put spominje u Korčulanskom statutu, koji je u prvobitnoj formi sastavljen još 1214. godine. Jedna od njegovih odredbi zabranjuje trajno naseljavanje u Lumbardi i predviđa novčanu kaznu za onog koji bi se drznuo tu čak i prenoćiti. Stoga i nije čudno što su jedini svjedoci ovoga vremena tek dvije sakralne građevine, crkva sv. Ivana na Sutivanu i sv. Barbare u Žabnjaku. Prva je ujedno bila i najstarija crkva u Lumbardi, jer se već 1388. g. spominje kao ruševina. Obnavljana je u nekoliko navrata, sve do 1893. g., kada je na njezinim temeljima podignuta nova crkva. Sv. Barbara u Žabnjaku sagrađena je vjerojatno krajem 13. stoljeća, no i ona se obnavljala: prvi put 1728. godine, te još jednom krajem 19. stoljeća kada je dobila svoj današnji oblik.
Godine 1420., Korčula se našla pod dugotrajnom vlašću Mletačke republike i od toga doba do danas, dijelila je sudbinu Dalmacije. Usporedo sa stabilizacijom životnih prilika, započelo je i stalno naseljavanje Lumbarde. U 16. stoljeću, ona je već bila formirano naselje, grupirano oko crkava podignutih mahom na privatnim posjedima korčulanske vlastele. Najstarija među njima bila je župna crkva sv. Roka na Veloj glavici. Vjerojatno je sagrađena početkom 16. stoljeća, jer se 1561. spominje njezino proširenje. Sadašnji je oblik dobila 1886., a zvonik joj je dograđen 1996. godine. U 16. su stoljeću podignute i crkve sv. Bartula u Veloj postrani, sv. Petra i Pavla na Veloj glavici, Crkva Pohođenja Marijinog (Gospica) na Maloj glavici, te crkva sv. Križa u polju. Potonja je obnovljena 1774. g., a loža joj je dozidana 1881. g., jer ju je trebalo prilagoditi potrebama većeg broja vjernika, u vrijeme proširivanja matične crkve na Veloj glavici.
Župa Lumbarda, osnovana u 16. stoljeću, prvi put se spominje 1612. g., na biskupskom sinodu u Korčuli. Iz istog stoljeća potječu i matične knjige: vjenčanih od 1620., umrlih od 1635., a krštenih od 1641. godine.
U 17. i 18. stoljeću, Lumbarda je bila ladanjsko odredište korčulanskih biskupa i vlastele. Prvi sačuvani ljetnikovac pripadao je Biskupiji, a podignut je još u 15. stoljeću, u uvali Bilin žal. No, tek dva stoljeća kasnije, ladanjska je arhitektura dobila puni zamah, a omiljeni predjeli bili su Tatinja i Prvi žal. U to su se vrijeme gradili i kašteli, koji su, osim gospodarske, imali i obrambenu funkciju. Tako Cankinov i Nobilov kaštel iznad uvale Tatinja, te kula u Velom poju, svojim vertikalama i danas dominiraju krajolikom.
Devetnaesto i dvadeseto stoljeće obilježilo je formiranje raznih vjerskih i kulturno-umjetničkih udruženja. Godine 1857. osnovana je bratovština sv. Sakramenta, kojoj su se kasnije pridružile i bratovštine sv. Roka te Gospe od Karmena. Narodna je glazba utemeljena 1929., a crkveni zbor 1935. godine. Među posljednjima u nizu, osnovani su Kulturna udruga «Ivo Lozica» (1980.), i dječji ženski crkveni zbor (1999.).
Početkom 20. stoljeća, podignute su dvije najmlađe sakralne građevine u Lumbardi. To su crkva sv. Špiridijuna u zaseoku Javić, koja datira iz 1900., te kapela Gospe Lurdske u podnožju Koludrta, iz 1922. godine.
Ovom su razdoblju svoj pečat dali i brojni lumbardski umjetnici, od kojih su neki stekli i svjetsku slavu. Među njima se ističu kipari Frano Kršinić (1897.-1982.), Ivo Lozica (1910.-1943.), Lujo Lozica (1934.), kipar-amater Ivan Jurjević – Knez (1920.), slikar Stipe Nobilo (1945.), i dirigent Ivo Lipanović (1958.)